bibilijska meditacija o drugom otajstvu krunice svjetla (1. dio)
P. Vojtěch Brož
Tekst Svetog Pisma (Ivan 2,1–11):
1Treći je dan bila svadba u Kani galilejskoj i bila je tu Isusova majka. 2Na tu svadbu pozvan je i Isus i njegovi učenici. 3A kada su im ponestalo vina, reče majka Isusova njemu: „Nemaju vina.“ 4Isus joj reče: „Što je tebi i meni, ženo? Još nije došla moja čas.” 5Njegova majka reče slugama: „Što god vam kaže, učinite!” 6Tamo je bilo šest kamenih posuda (za vodu) za židovsko čišćenje, koje su mogle primiti po dva ili tri vedra. 7Isus im reče: „Napunite te posude vodom!” I napunili su ih do vrha. 8A on im reče: „Sada natočite i donesite upravitelju svadbe!” Oni donesoše. 9 Kada je upravitelj svadbe okusio vodu koja je postala vino i nije znao odakle je – sluge su, međutim, znale –, pozva upravitelja svadbe mladoženju 10i reče mu: „Svaki čovek najpre daje dobro vino, a kada se podnapije, lošije. Ti si čuvao dobro vino do sada.” 11Ovo je učinio Isus kao početak znamenja u Kani galilejskoj i otkrio svoju slavu, i njegovi učenici u njega povjerovaše.
Početak znamenja: Počnimo od kraja. Evanđelist cijelu situaciju završava vrlo svečano: Ovo je učinio Isus kao početak znamenja u Kani galilejskoj i otkrio svoju slavu, i njegovi učenici u njega povjerovaše. Ova završna rečenica daje naslutiti da se ovdje dogodilo nešto mnogo ozbiljnije nego što to ukazuje na Isusovu pomoć vjerojatno siromašnom mladoženji u nevolji, u koju je upao zato što nije imao dovoljno vina za svadbeno slavlje. Da, i to bi bilo samo po sebi veliko i dirljivo. Mnoge su s užitkom primijetili da je Isus učinio svoj prvi čudotvorni znak u ovim okolnostima. Za to mnoge može progovoriti F. M. Dostojevski:1
Ah, ovo čudo, ovo drago čudo! Ne tjeskoba, nego ljudsku radost pohodio je Isus, kada je prvi put učinio čudo, ljudskoj radosti pomogao. Tko voli ljude, taj voli njihovu radost. Radost nekih siromašnih, vrlo siromašnih ljudi. Naravno, vrlo siromašnih, kada čak nisu imali vina na svadbi. I drugo veliko srce druge velike osobe, koja je ovdje bila, njegova majka, znala je da nije silazio tada na zemlju samo da bi učinio svoje veličanstveno, strašno djelo, i da je njegovo srce dostupno i prostodušnom, neukom veselju nekih neukih, nespismenih i običnih ljudi, koji su ga ljubazno pozvali na svoje jadno vjenčanje. On je strašan svojom veličinom pred nama, on je strašan svojom uzvišenošću, ali je beskonačno milosrdan, postao je iz ljubavi nama sličan i raduje se s nama, mijenja vodu u vino, da radost gostiju ne prestane, čeka nove goste, nove goste, stalno zove, do vjekova vjekova. Vidite, nose novo vino, štoudve nose.
Isus nije samo pokazao svoje suosjećanje i velikodušnost u Kani, nego otkrio svoju slavu, nije učinio jedan od svojih čudesa, nego učinio početak znamenja. Ovoj frazi je potrebno se zaustaviti. Ako se svjesniš da u cijelom Ivanovom evanđelju radi se zapravo o otkrivanju Isusove slave i o vjeri njegovih učenika, onda počinjemo naslućivati značaj čuda u Kani. Iz prvog zaključka Ivanovog evanđelja možemo razumjeti kakav je značaj znamenja za otkrivanje Isusove identitete i vjeru učenika: Isus je učinio još mnogo drugih znamenja pred svojim učenicima, koja nisu zapisana u ovoj knjizi. Ova su, međutim, zapisana da biste vjerovali da je Isus Krist, Sin Božji, i vjerujući imali život u njegovu imenu (20,30n.). Ako znamenja imaju tako ključni značaj kod Ivana, onda je jasno da pretvaranje vode u vino, kojim je Isus učinio početak znamenja, početak Isusovog spasenjskog djela prema Ivanu.
Kada se pitamo, kada je zapravo počelo kršćanstvo, gdje postaviti njegov početak, možemo nalaziti različite odgovore: u utjelovljenju, prilikom Isusovog javnog nastupa, u pozivu njegovih učenika, u njegovoj smrti na križu, u uskrsnuću, na Pedesetnicu. Različita smještanja početka odgovaraju različitim motivima na koje se u Isusovom poslanju stavlja naglasak. Ivanu je prvenstveno o otkrivanju tajne Isusove osobe, njegove istine, slave, njegovog božanstva. „U Ivanovom evanđelju, koje je u osnovi evanđelje otkrivanja, početak se poistovjećuje sa znamenjem u Kani, gdje Isus prvi put otkriva svoju slavu svojim učenicima i gdje oni u njega vjeruju. Početak je početak Isusovog samootkrivanja, koje zatim postupno ide kroz cijelo četvrto evanđelje. Za Ivana kršćanstvo počinje kada se Isus počinje otkrivati.“2
Riječ „znamenje“, jedan od ključnih pojmova Ivanovog evanđelja, ne znači isto što i „znak“ u uobičajenom jeziku. Uobičajeni znak je stvarnost, koja pokazuje na drugu stvarnost, od nje različitu, pri čemu je odnos između te dvije čiste konvencionalan. Takav znak su, na primjer, semafori. Ljudi su se dogovorili da će na zelenu ići i na crvenu stati. Međutim, nije nikakav unutrašnji razlog zašto bi zelena boja trebala značiti „idi!“ a crvena „stani!“. Pored takvih znakova postoje simboli, koji također povezuju dvije različite stvarnosti („simbol“ je izveden od glagola symballein, koji znači spajati, postavljati zajedno), između kojih postoji unutarnji odnos. Mač postaje simbol moći zbog svoje destruktivne snage, ulje simbol bogatstva, koje je rezultat plodne sezone, pastir postaje simbol vladaoca zahvaljujući odnosu koji s njim imaju njegove ovce, vinograd postaje simbol žene ili cijelog naroda, kako bi se naznačila njihova plodnost itd. Simbol u ovom smislu je stvarnost, koja u sebi skriva drugu stvarnost i tu kroz sebe razotkriva. „Simbol je epifanija prisutne stvarnosti.“ Simbol čini dostupnom inače nedostupnu stvarnost koja se skriva iza simbola.
Ivanovo evanđelje je ispunjeno simbolima: voda, kruh, svjetlo, noć, pastir itd., cijelo je zasnovano na simbolizmu. To odgovara logici utjelovljenja: Riječ je postala tijelo. Vidjeli smo njegovu slavu (1,14). Riječ postaje vidljiva kroz tijelo. „Znamenja“ u ivanovskom shvaćanju su u osnovi simboli. Nije u prvom redu riječ o čudesima, nego o simboličkim djelima, kojima se Isus otkriva kao Mesija i Sin Božji. Isus čini znamenja, na koja obično slijedi njegovo objašnjavajuće izlaganje, koje često sadrži formulaciju samootkrivanja poput: „Ja sam.“. Nakon umnožavanja kruhova, na primjer, slijedi euharistijska riječ s izjavom: „Ja sam kruh života“ (6. pog.). U oba, u znamenju i u riječi, Isus otkriva samoga sebe. Nakon znamenja u Kani, u evanđelju ima još šest znamenja, tako da ih je ukupno sedam, što također ima simbolički značaj, kako na to upozorava među mnogima K. Stock:3
Sedam znamenja, koja je evanđelist zabilježio, trebaju predstavljati primjerenu puninu i mnoštvo djela koja je Isus ispunio kako bi pomogao i kako bi se otkrio. Oduvijek se radi o situaciji nevolje, koju Isus spašava i u kojoj njegovo djelovanje obnavlja ili umnožava život. Došao je da imaju život i da ga imaju u punini (10,10). Stalno daje više života i time više radosti. Stalno otkriva da je Krist, Sin Božji, i da tko vjeruje u njega, ima u njegovu imenu život.
Umnožavanje kruhova bilo je znamenje da je Isus kruh života, ozdravljenje slijepog od rođenja bilo je znamenje da je Isus svjetlost svijeta. Čega je znamenje pretvaranje vode u vino? Odgovor tražimo u tekstu. Jedanaesti stih počinje (prevedeno doslovno) ovako: Ovo je učinio Isus kao početak znamenja. Rečenica naglašava zamjenicu ovakav. Ovom naglašenom zamjenicom početak znamenja, koje je učinio Isus, vezan je neposredno s onim što prethodi toj rečenici, dakle s stihom 10. Tamo upravitelj svadbe govori mladoženji: „Ti si čuvao dobro vino do sada.” Nakon toga evanđelist dodaje: Ovo je učinio Isus kao početak svojih znamenja. Ono što upravitelj svadbe pripisuje mladoženji, to evanđelist pripisuje Isusu. Isus je, dakle, pravi mladoženja na ovoj svadbi! Pravi mladoženja u pripovijesti nije mladoženja iz Kane, nego Isus sam. Isus je čuvao dobro vino, što upravitelj svadbe pripisuje mladoženji, a time ukazuje na Isusa kao pravog mladoženju. A ovo je početak znamenja, početak Isusovog otkrivanja samog sebe.
Za ovakav komentar svadbe u Kani govore sljedeće činjenice: Na svadbi su obično glavne ličnosti mladoženja i nevjesta. Međutim, ovdje se o mladoženji govori samo u povodu dobrog vina koje je dao Isus, a o nevjesti ne pada niti jedna riječ! Upravitelj evanđelista ide potpuno u drugom smjeru. Glavne ličnosti nisu mladoženja i nevjesta iz Kane, već Isus i njegova majka! Svi prisutni imaju koristi od njihove prisutnosti. To se posebno odnosi na Isusove učenike. Njima je ne samo pruženo puno čaša, nego i vjera. Osobito je i Isusovo ponašanje na svadbi: On, pozvani gost, ponaša se kao šef, bez skrupula daje zapovijedi slugama. Isus je gospodar svadbe.
Možemo dakle zaključiti da se u Kani ljudsko vjenčanje pretvara u priliku za otkrivanje drugog svadbenog tajanstva: vjenčanja u kojem je Isus mladoženja. Svadba u Kani postaje simbol Isusovog vjenčanja. Naravno, ovdje nedostaje – za razliku od svih ostalih znamenja – Isusovo objašnjenje i samootkrivajuća izjava, npr.: „Ja sam mladoženja!“ ili: „Ja sam novo vino!“ Mesiјanski značaj treba biti prepoznat sam od sebe. Da se to postiglo, dokazuje evanđelistov komentar (v. 11).
Početak znamenja je „arhetip, u kojem je predoblikovana i predviđena cijela serija.4 Svadba u Kani je „arhiznamenje“, arhetip znamenja, dakle početak, izvor i model za druga znamenja, to je njihovo predznamenanje. „Značenje u Kani je arhetip svih onih koji će uslijediti, to je ključ koji nam dopušta razumjeti nastavak četvrtog evanđelja.“5 To pokazuje, za što Isusu zapravo ide u cijelom evanđelju, pri svim njegovim riječima i djelima. Iz ove perspektive možemo pogledati na cijelu scenu.
Stih 1. Treći dan bila svadba u Kani galilejskoj i bila je tu majka Isusova. To je treći dan nakon posljednjeg vremenskog određenja (1,43); od početka pripovijesti (1,19) to je već sedmi dan, Šabat prvog tjedna Isusove djelatnosti. U ovom Šabatu se ispunja stvorenje. Treći dan može također podsjećati na treći dan, u kojem je Abraham na svom putu da žrtvuje svog sina povijest očima i izdaleka vidio to mjesto (Post 22,4), to mjesto na kojem Gospodin vidi i brine se (v. 14) (u Kani je Marija vidjela i Isus se pobrinuo!). Treći dan je poznat i iz Josipove priče: Trećeg dana im (braći) Josip reče: „Ovo učinite i ostajat ćete živi. Bojim se Boga“ (Post 42,18). Možda je još značajnije to što se teofanija na Sinaju dogodila također trećeg dana prilikom završetka Saveza: Kada je došao treći dan i nastalo jutro, grmilo je i udaralo se, na brdu je bio teški oblak i zazvoni vrlo jak glas trube. Sav narod koji je bio u taboru jako se tresao (Izl 19,16). Spominjanje trećeg dana u Oz 6,1-2 se u kršćanskoj tradiciji od Tertulijana († 250) primjenjivalo na treći dan Kristovog uskrsnuća. Kada je Ivan pisao svoje evanđelje, treći dan je već za kršćane posebno značio Isusovo uskrsnuće. Ondje je konačno otkrio svoju slavu, koju ovdje u Kani otkriva prvotno. Možemo stoga sažeti da se „trećeg dana“ ostvaruju značajne događaje u povijesti spasenja. Osobito je značajno za svadbu u Kani povezivanje trećeg dana s formiranjem naroda sinajskog Saveza.
Tu je bila Isusova majka: Ona je prisutna samo ovdje i pod križem (19,25–27). U oba slučaja označena je kao Isusova majka, a ne vlastitim imenom.
Stih 2. Na tu svadbu pozvan je i Isus i njegovi učenici. Glagol u jednini, glavni subjekt je Isus. Učenici se imenuju s njim, u zavisnosti od njega. Isus je jedno sa svojim učenicima, nezamisliv je bez njih.
Stih 3. A kada im ponestane vina, reče majka Isusova njemu: „Nemaju vina.“ Prva i jedina stvar kojom je ova svadba karakterizirana je činjenica da nema vina. Nedostatak vina, osnovnog i bitnog za svadbenu veselost. Marija je prva koja to primjećuje, ili barem prva koja na to ukazuje. Ona se ponaša kao osoba koja je pažljiva, otvorenih očiju i bistroga uma, odmah može djelovati, ali diskretno, ne pravi scenu. Želi pokrenuti Isusa da pomogne mladencima u nevolji, i stoga ga pita za čudo? Ništa još nije vidjela, ovo će biti prvo. Ona jednostavno navodi nedostatak vina, što međutim uključuje i određeni nenametljiv poticaj. Međutim, njezina napomena može zvučati jednako hitno kao poruka Marije i Marte Isusu: „Gospodine, onaj koga voliš, bolestan je!“ (Ivan 11,3). I to je bila u stvari diskretna, a ipak hitna molba za pomoć. Da Marija od Isusa ništa ne očekuje, bilo bi neobjašnjivo njezino sljedeće uputstvo slugama. Možemo ovdje već vidjeti u Mariji sliku brižne i posredničke Crkve.
Stih 4. Isus joj reče: „Što je tebi i meni, ženo? Još nije došla moja čas.” Isusov odgovor na majčinu napomenu na prvi dojam čini se kao oštro odbijanje. Međutim, ne treba ostati samo na prvom dojmu. Prvi dio odgovora je pitanje (doslovno): „Što je tebi i meni, ženo?“ Uobičajeno je u semitskom i grčko-rimskom svijetu. Ima dvojako značenje:
1) izraz neprijateljstva i agresivnosti: „Što ja imam s tobom?“ ili: „Što imaš protiv mene?“ (usp. Sud 11,12; Mt 8,29);
2) odstojanje uzrokovano nesporazumom (usp. 2 Kralj 3,13).
Isusovoj odgovoru majci prvi slučaj možemo sa sigurnošću isključiti. Radi se o drugom slučaju, o nesporazumu: Marija se kreće na drugoj smislenoj razini od Isusa. Ona ukazuje na prosti nedostatak materijalnog vina. Isus u svom odgovoru prelazi na drugu razinu: misli na drugi nedostatak, drugo vino, drugo vjenčanje, on ima drugo čas. Također je moguće pitanje prevesti: „Što je (vino) za mene i za tebe?“ – u tom slučaju je pitanje retoričko i želi reći: „Za mene i za tebe riječ vino nema istu važnost!“7 Isus, čim čuje riječ „vino“, odmah misli na značenje koje ta riječ ima u biblijskoj tradiciji. Tamo vino je simbol mesijanskih darova, slični kao vjenčanje.
„Ženo!“ Tako Isus naziva svoju majku: „ženo“. U drevnoj literaturi, bilo semitskoj i grčko-rimskoj, ne može se naći nijedan primjer gdje bi sin tako nazvao svoju majku. Međutim, uobičajeno se koristi za obraćanje stranoj ženi. Isus sam ne rezervira naslov „žena“ svojoj majci, naziva njime i Samarijanku (4,21), Magdalenu nakon uskrsnuća (20,15), čak i preljubnicu (8,10). Korišteno za vlastitu majku ipak zvuči čudno. To znači da se prema njoj Isus ponaša kao prema stranoj ženi, da prema njoj želi imati odstup? Možda i to. Isus se otkriva kao Mesija. Njegov odnos prema majci sada više neće biti kao ranije: običan odnos između majke i sina. Međutim, ne ide se samo, negativno, o negiranju onoga što je bilo, nego također, pozitivno, o uspostavljanju novog odnosa: Marija postaje Žena. Što to znači? Odkud dolazi takav neobičan naslov?
Prvi put se u Bibliji pojavljuje „žena“ uz čovjeka odmah nakon svog stvaranja iz njegovog rebra. Čovjek se raduje kada vidi ženu: „Ovo je kost iz mojih kostiju i tijelo iz mog tijela. Neka se naziva ženom (íššá), jer je uzeta iz muškarca (íš) !“ (Post 2,23). Marija je, dakle, Nova Eva, Nevjesta za Mladoženju, pomoć za čovjeka (usp. Post 2,19), bliska suradnica Isusa u pripremi dobrog vina.
Međutim, žena ima još drugo simboličko mjesto u Pismu. Proroci su prikazivali žensku figuru koju su nazivali „Kćer sionska“, „Majka Siona“, „Djevica Izrael“. Ova ženska figura je utjelovljeni Božji narod, ljudski partner Saveza s Gospodinom, a stoga i ljudski partner novog, eshatološkog saveza. Božji narod će biti „majka“ Mesijasu. Isus svojim obraćanjem „ženo“ ukazuje na ovu Marijinu ulogu. Ona postaje utjelovljenje mesijanskog naroda u eshatološkom vremenu. Kroz nju je također narod Starog saveza Isusova „majka“. Sveti Toma Akvinski u svom komentaru na Ivanovo evanđelje piše: „Zašto ‘ženo’? Ona u sebi nosi sliku Sinagoge, koja je Isusova majka.“8 Marija postaje simbol Sinagoge, Siona, Kćeri Siona, Majke Siona. Kao „žena“ postaje utjelovljenje i konkretno ostvarenje prorockog simboličkog partnera eshatološkog Mladoženje pri braku Nove kovine. „Osnovni ljudski odnosi pokazuju se na dvije razine: na razini ljudskog vremena je između Isusa i Marije odnos sina prema majci, na razini božanske prednosti Riječi postoji ugovorni odnos između ‘muškarca’ i ‘žene’.”9 U Kani se, dakle, odvija zemaljsko vjenčanje. Nitko ne zna da se usred toga skriva prisutno vječno vjenčanje između Boga i Božjeg naroda. „Kroz majku Isusovu i u njoj ostvaruje se prijelaz iz braka, simbola Saveza, ka posljednjem ishodu braka i Saveza: ka materinskoj plodnosti. Ova plodnost karakterizira novi savez. Novi savez rađa život iznenađujućim načinom, posebno kada daje život Isusu. To je sam Savez. Novi savez pretpostavlja stari. Majka pretpostavlja nevjestu.“10
Neobično Isusovo obraćanje majci, „ženo“, se u Ivanovom evanđelju pojavljuje samo ovdje i na Kalvariji. Obje prilike su povezane s Isusovom „časom”.
Ugo Vanni11 razvija ivanovsku marijologiju na temelju naziva majke Isusove kao „žene“ i pokazuje postupno prelaženje zaručnice u majku i istovremeno postupnu identifikaciju tjelesne majke Isusove s majkom njegovog mističnog tijela. Isus naziva svoju majku „ženom“. Njegova riječ je stvaralačka i autoritativna. Kada svoju majku tako naziva, također je čini, uspostavlja „ženu“. Marija postaje iz Isusove inicijative nešto novo. Što? To je još uvijek tajna. Pitanje: „Što je između mene i tebe, ženo?“ otvara nove horizonte. Isus postavlja ovo pitanje i nitko osim njega nije sposoban odgovoriti. Samo će Isus dati pravi odgovor na pitanje, koje je tajna između njega i Marije. Kada? Kada dođe njegova čas. Tada će biti moguće razumjeti što je između njega i njegove majke, „žene“. Već sada je njegova majka „žena“. Kako se to očituje? Kroz: posreduje, olakšava kontakt između Isusa i ljudi, ukazuje na Isusa i vodi do poslušnosti njemu.
Pod križem (19,25–27) ponovno se pojavljuje „majka Isusova“, koja u Isusovim ustima ponovno je „žena“. Čas križa znači za Mariju nešto potpuno novo. Uz njezino materinstvo prema Isusu pridružuje se materinstvo prema učeniku. Između ova dva materinstva nalazi se ono tajanstveno slovo „žena“. Iz majke Isusove postaje žena (u Kani) i iz žene postaje majka učenika (pod križem). Sada „žena“ dobiva svoj sadržaj i smisao kroz novo materinstvo. Ostaje majkom Isusovom i postaje majkom učenika. Učenik već živi. Majka Isusova dakle nije njegova fizička majka. Radi se o materinstvu, koje se odnosi na Isusov život u učeniku. Marija, „žena“, postaje majkom Isusovom u učenicima. Time ispunjava onu staru sliku Majke Siona, koja rađa Mesiju. Marija je rodila Mesiju tjelesno, sada ga kao Žena-Sion, utjelovljeni Izrael, rađa među ljudima. Kroz Isusovo obraćanje „ženo“ dolazi do nekog mističnog poistovjećivanja Marije, majke Isusove, i Žene-Božjeg naroda u njezinoj materinskoj funkciji. K „ženama“ iz Kане i pod križem možemo pridružiti još jednu ženu iz ivanove literature, a to je „žena odjevena suncem s mjesecom pod nogama, / koja je rodila, / porodila sina, / pobjegla u pustinju / u svoje utočište, dok zmaj vodi rat protiv ostalog iz njezina potomstva, koji drže Božje zapovijedi i svjedoče za Isusa” (Otk 12). Ova žena evidentno nosi osobne osobine majke Isusove, koja rodi dječaka, i Žene Siona, koja rađa mesijanski narod, ostale iz potomstva. U Ivanovom pogledu ove se dvije mistično ujedinjuju. Ovdje je odgovor na Isusovo pitanje u Kani: „Što je između mene i tebe, ženo?“ Između njih je tajna Marijinog produljenog materinstva. Od Marije postaje „žena“, utjelovljena eshatološka zajednica, koja ima u Mariji prototip vlastite plodnosti. U Isusovoj Času Marijino materinstvo kao da se apsorbira u plodnost Crkve. Majka Isusova postaje „žena“, Crkva. Crkva, „žena“, uzor Mariji – i s njom u svom srcu (usp. Dj 1,14) – postaje sve više Isusova Majka. Majka Isusova, nazvana „ženom“, inspirira Crkvu u njezinom samo razumijevanju. Crkva je tajanstveno ono što Marija osobno i fizički jest: majka Isusova. Marija postaje Crkva i u njoj je i ostaje Majkom i zahvaljujući njoj i Crkva postaje Majkom.
Ovdje u Kani, međutim, Marija je još na početku razvoja ovog tajanstva. Tu je bila Isusova majka. Marija je tu gdje su ljudi, s ljudske strane, s strane ljudskog nedostatka, ona kao prva to uočava. Predstavlja Stari savez, očekujući Izrael, koji još nema puninu mesijanske radosti, dobrog vina, i stoga mora čekati na Mladoženju-Mesiju. On je na svadbu pozvan, očekuje se izvana, s druge strane. Pozvan, doslovno „povlačen“, što neki razumiju kao teološko pasivo: pozvan je od Boga da postane mladoženja Nove Sklade.
Čas: Isus u svom odgovoru na majčinu napomenu nastavlja drugom rečenicom: „Još nije došla moja čas.” Kako je prevesti i kako tumačiti? Je li to konstatacija ili pitanje? O kojoj se čas radi? „Ova riječ o Isusovoj času je tajanstvena i kontroverzna. Na njoj, u velikoj mjeri, zavisi dublje tumačenje čuda u Kani.”12 Ili shvaćamo rečenicu kao konstataciju: „Još nije došla moja čas!” Ili je moguće u istoj rečenici vidjeti pitanje (što je opravdano s obzirom na to da izvorni grčki tekst nije imao interpunkciju): „(Da li) još nije došla moja čas?” Pitanje može biti opet retoričko; a zamišljeni odgovor konstatira da je čas već došao. U tom slučaju riječ se odnosi na čas Isusovog otkrivanja kroz znamenje, i taj čas je već nastao. Isus kao da svojoj majci govori: „Ne brini, moja čas već je došla, već na to mislim i odmah ću djelovati.” U prvom slučaju, ako nije pitanje, Isus konstatuje da njegova čas još nije došla. Takav odgovor zatim može značiti implicitno odbijanje implicitnog zahtjeva od strane majke. Međutim, Isus na kraju čini znamenje pretvaranja vode u vino, a to znači da njegova odgovornost majci nije bilo odbijanje, možda samo rezervacija. Isusovo djelovanje se ne može izravno izvesti iz ljudske molbe. Isus se ne pridržava u prvom redu ljudskim potrebama. Jedini zakon Isusovog djelovanja je volja Oca. On odlučuje kada će doći čas. Ako Isus učini čudo, tada samo u odnosu na taj čas. Taj još nije došao, ali Isus ga simbolički predviđa svojim „znamenjem“. Ta Očeva čas tada je ona čas, o kojoj se više puta govori u Ivanovom evanđelju i prema kojoj se nalazi cijela njegova radnja. Radi se o času slave, koja je čas Isusova križa. Ova Isusova čas još nije došla i pružiti ljudima samo zemaljsko zadovoljstvo nije cilj Isusovog poslanja. „Isus, svjestan da je jedino njegovo čudo, koje mu je povjerio Otac, njegov križ, ne želi se pustiti u ulogu čudotvorca.“13
Ako Isus čini znamenje, tada to čini kako bi time predznakovao onu čas. U određenom smislu Isusova čas počinje već sada. Čak i u sljedećim poglavljima Isus će govoriti: „Dolazi čas, da, već je tu.“ (4,23; 5,25). Isusova čas počinje ovdje, to je čas mesijanskog otkrivanja, onaj, na koji je Izrael čekao još od vremena proroka. Sada počinje, ali će trajati cijelo vrijeme Isusova javnog života i doći će do svog konačnog ispunjenja u tajanstvu križa i uskrsnuća. Čas koji se dogodio u Kani, opterećen je dakle drugom časom, časom križa. Ignacije de la Potterie to sažima:14
Ne možemo zaboraviti da je Isusovo čudo u Kani samo „početak znamenja“. Time je otvorena perspektiva za produbljivanje teme koja počinje ovdje, ali će naći ispunjenje u događajima Isusove smrti i uskrsnuća. U tom smislu Isusova „čas“, ona čas otkrivanja njegove slave, već je došla u Kani, ali kao prvi korak na putu prema „času“ Križa, prema „njegovoj čas“, na koju Isus često u Ivanovom evanđelju ukazuje. Tada će biti potpuno otkriveno ono što je već simbolizirano u Kani galilejskoj: Savez, koji se slavila u Kani, bit će potvrđen na Križu. Također će tamo biti prisutna Marija.
Stih 5. Njegova majka reče slugama: „Što god vam kaže, učinite!” Na Isusovo prividno odbijanje Marija upućuje sluge na njegovu riječ. Ne da se obeshrabriti. Ne shvaća Isusovu riječ kao odbijanje. Njezin poziv slugama ne ide protiv Isusa, ne zaobilazi ga, ne ubire ga previše naprijed. Uz to vjeruje svom Sinu još prije znamenja, tako kao što učenici vjeruju poslije njega (2,11). Daje upute slugama, kao da joj je Isus već obećao svoju pomoć.
„Što god vam kaže, učinite!” Ova riječ podsjeća na faraonov nalog podanicima da se obrate Josipu, kojeg je zadužio za dijeljenje žita u vrijeme oskudice: „Idite k Josipu i učinite što god vam kaže!” (Post 41,55). Slično kao tada faraon, i ovdje majka upućuje ljude na nekoga tko im može pomoći u nevolji. Ova riječ, međutim, podsjeća i na još neku starozavjetnu riječ. Riječ je to gotovo tehnička formula, kojom narod odgovara na Božja obećanja prilikom sklapanja Saveza. Prvi put te riječi zazvone pod Sinajem: MojŽiš je došao, pozvao starješine naroda i izložio im sve što mu je Gospodin naredio. Sav narod jednoglasno odgovori: „Sve što nam je rekao Gospodin, učinit ćemo!” (Izl 19,7–8; usp. Pnz 5,27). Slično se narod obvezuje i prilikom obnavljanja Saveza (Još 24,24; Ezdr 10,12; Neh 5,12). Također Moabka Ruta, koja je prihvatila Boga svoje svekrve Noemi, joj kaže: „Učinit ću sve što mi kažeš” (Rut 3,5). Marijin poziv slugama, stoga, sadrži riječi, kojima narod izražava poslušno odobrenje ponuđenoj Skladi. Marija utjelovljuje Božji narod Izrael, narod Saveza. Saveznom formulom poziva sluge na poslušnost prema Isusu. Ohrabruje ih na stav Saveza, tj. poslušno podređivanje volji Gospodina, koja će ovdje biti izražena Isusovim ustima. Time, ukazujući sluge da zauzmu stav Saveza, postaje majkom novom Božjem narodu. „Što god vam kaže, učinite!” To su njezine posljednje riječi u evanđelju i u Pismu uopće, to je njezin duhovni nasljedstvo. Ispunjenjem takvog nasljedstva postaje netko članom Isusove porodice: „Koji je moja majka, a koji su moji braća?… Moj brat i moja sestra i moja majka su oni koji ispunjavaju volju Božju!” (Mt 12,46–50 i par.) Isusova duhovna porodica sastoji se od onih koji ispunjavaju volju Božju. Marija u tome i dalje prednjači. Sama, „službenica Gospodnja“ (Lk 1,38), podučava sluge takvom stavu.
